Br. 3: Tko pita za ples

Bonton, naravno, kaže da dečki pitaju za ples. Nikad, nigdje, ni u čemu ne možeš pogriješiti s klasičnim bontonom. Ali, ali. Očito da bonton na plesnjacima nije donio previše sreće pa se više ili manje napustio. Bilo jer su dečki postali bezobzirni ili jer na plesnjacima jednostavno ima puno više cura. Sasvim je stoga normalno da i cura pita dečka za ples. U suprotnom bi mogla prostajati cijelu večer na rubu podija uzaludno čekajući džentlemena.

Na plesnjacima pitaju tako i jedni i drugi, i to je sasvim u redu. Pogotovo na lokalnim scenama gdje se skoro svi znaju. Ali nismo ovdje da se samo-tako složimo s bilo čime – to je sasvim dosadno – pa ćemo razraditi temu.

Svakoj curi je draže kada je zamoljena za ples. U svakom slučaju, bolje se osjeća nego kada ona mora leadera navlačiti za rukav. S druge strane, ako se slijepo drži bontona, lako će se desiti da se uopće ne ispleše. Možda je uviđavan plesač i krenuo k stidljivoj dami na rubu dvorane, ali, eto nevolje, ugrabila ga je beskrupulozna žena koja nema vremena za manire i strpljenje.

“Tko prvi, njegov leader”, neki će reći. Plesni podij je džungla, cure moraju preživjeti, moraju plesati… a u divljini preživljavaju najuporniji i najprilagodljiviji… dok druge prirodna selekcija ispljune na marginu plesnog podija i ostavi neisplesane u bljutavom sivilu otužnosti kakvu poznaje svatko tko je iskusio bilo koju vrstu samoće i napuštenosti… pretjerujem, naravno. “Cure, morate grabiti leadere”, savjetovat će onda iskusniji. Potpuno krivo. Jedan prijatelj će reći: cure, nemojte si rušiti cijenu i vrijednost. Morate se držati na visini. Svaka cura koja pita dečka za ples je “štrajkolomka”; ona kumica na placu koja rajčice prodaje po 3 kn i tako krade klijentelu drugima koje cijene kilogram svoga rada za 10 kn. To je, ovako, jedan karikiran, apstraktan razlog probontonske argumentacije. Ali tu je i jedan nešto konkretniji.

Scene na kojima cure često pitaju za ples mogle bi lako odgojiti generacije pasivnih i mutavih leadera koji samo sjede čekajući za ples. Takozvane pizdeke. Tu je i jedna sasvim praktična stvar. Ako cura pita, u “opasnosti” je da dobije nemotiviranog ili iscrpljenog leadera. Sva je prilika da će leader na plesnjaku – ako ne bježi iz dvorane na cigaretu ili cugu – plesati non-stop, cijelu noć. Cure mu uletavaju jedna za drugom; on postaje umoran, znojan, zadihan; pristojan je, ne odbija ples, tek eventualno zamoli za pjesmu predaha; kako god, nakon par sati je umoran, možda mu se više niti ne pleše, ali, eto, pleše reda-radi, da zadovolji formu. Malo koja cura će istinski uživati u reda-radi plesanju. Ako pak leader pita za ples, veća je vjerojatnost da će cura dobiti zainteresiranog partnera (iako i tu se može raditi samo o pristojnosti i uviđavnosti prema curi koja očajno čeka na ples sat vremena, no bolje je i, nazovimo, “sažaljenje” nego “reda-radi”).

Ljudi dolaze na plesnjake prvenstveno radi plesa, ali ponekad bi rado i popričali. Plesnjak je dosta specifičan način druženja koji omogućavanje viđanje jednih te istih ljudi mjesecima, a da uopće ne znaš ni gdje rade, ni čim se bave, ni što vole, ni što ih još zabavlja osim plesa. Netko bi ponekad volio i samo porazgovarati bez da napusti dvoranu, da može slušati glazbu, uživati u drugima kako plešu. Ako takvom čovjeku uletite, opet ste si zaradili reda-radi ples.

Dakako, ne bi bilo idealno ni kada bismo se pouzdali u leadersku populaciju. I oni znaju biti kreteni i opet bi na kraju večeri ostalo neisplesanih cura. Hajdemo i to reći: da, leader će često među nepoznatim followerkama prije pitati za ples one izgledom atraktivne. I to ne nužno iz seksualnih instikta. Plesač zapravo želi plesati s dobrom plesačicom, a kako mu je pred očima more nepoznatih ljudi, on nema na temelju čega predrasuđivati, no prema izgledu (“zgodnije plešu bolje”). Vrlo jednostavno. Budite uvjereni, u okružju u kojem sve poznaje, svatko bi najradije odabrao one koje najbolje plešu (kategorija “najbolje plešu” je subjektivna, ovisi o osobnom stilu i klikanju odnosno energiji s partnerom – s jednima je vatromet, s drugima se niti šibica ne zapali).

Jednostranog idealnog rješenja nema. Bilo da pitaju isključivo dečki ili da pustimo cure da grabe – uvijek će biti neisplesanih. Samo što će biti drugačiji profili neisplesanih: u prvom slučaju one koje su dečkima manje atraktivne, a u drugom one neagresivne i stidljive.

ZAKLJUČAK: Trebao bi svatko raditi onako kako se najbolje osjeća, a da je pritom tolerantan i uviđavan. Cure neka budu dame, namjeste se na rubu podija i izgledaju pristupačno… neka možda i zacupkaju (prije će netko priskočiti ako vidi neizdrživu želju za plesom). Ako vide da ne ide, neka priđu one njima – neće im pasti kruna s glave. Leaderi, ako im se ne pleše, trebali bi to i reći, a followerke to ne shvatiti osobno. Niti uzeti k srcu ako su jednu večer bile pomalo “zaboravljene”.

I jedni i drugi bi trebali prilaziti početnicima – tako im olakšati tu eventualno stresnu gungulu, a usto i pomoći beginnerima da brže i bolje proplešu. Jer svima je u interesu da ima što više dobrih leadera i followera (kako će napredovati ako neće plesati s boljima?). Svatko ima svoje favorite za ples, no treba davati šansu svima.

Ima i jedna djelotvorna formula za naplesati se: ostani do kraja plesnjaka. Brojni su oni koji bi došli i najradije sa svima otplesali do ponoći, otišli sretni kući i naspavali se. To tako ne ide. I najveći tulumi i gala plesnjaci se počinju prazniti iza 2 sata, a nakon 3 su poluprazni. Uvijek netko ostane i ima dovoljno i leadera i followera. Kome se zbilja pleše taj neće otići doma spavati dok god zna da ovdje još ima nekoga tko pleše.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s