Br. 24: Kako najviše izvući iz sata

Dvije su osnovne razlike između sata plesa i školskog sata: na ples ste došli samovoljno, i to zato što se nadate zabavi. Ljudi često previde tu sitnicu kod tečaja plesa – došli ste nešto i naučiti. A čim vas netko nečemu uči, to često gubi dio bajkovitosti. Jer nije lako učiti – pristajanjem na učenje priznajete svoje neznanje – a priznati svoje neznanje često je u suprotnosti s nezatomljivim ljudskim osobinama poput taštine i tvrdoglavosti.

Školski sat i sat plesa imaju i dosta sličnosti: nekad će biti zanimljivi, nekad dosadni, nešto ćete zapamtiti, nešto odmah zaboraviti. Zapitat ćete se na plesu, baš kao i u školi: “Zašto sad toliko pričaju?”, “Što će mi to? To mi nikad neće trebati.”, “Gleda li možda sad u mene ona zgodna cura?”.

Da se vratimo na početak, bitna razlika jest ta da ste u školu morali ići, a ples ste odabrali sami. Logično je da ćete plesu onda pristupiti nešto zainteresiranije. Osim ako ste samo došli upoznati nekog zgodnog ili naći curu. I to je valjan razlog, rekli smo, ali i tada vam je u interesu profitirati od tečaja jer ćete, nekom logikom, na plesu prije osvojiti simpatiju što bolje plesali. (Sad ćete reći da nećete, da se u ljubavi gledaju druge stvari, ali priznajte i sebi i nama, nemate ništa ponuditi suprotnom spolu, nit ste zgodni, nit zabavni, barem onda bolje plešite.)

Neću vam reći ništa novo i uzbudljivo kad ću vam savjetovati da je najbolje da na satu slušate. Iako vrlo jednostavna i laka radnja, ljudima to ide vrlo teško. Bilo da se radi o lokalnom tečaju ili o festivalskim radionicama, polaznici uvijek, nakon isprobavanja figure ili pri promjenama, imaju puno za ispričati si međusobno. To je valjda onaj ljudski neutaživi nagon za podjelom dojmova. Jedni pričaju, drugi pišu blogove.

Razgovor polaznika stvara žamor koji nerijetko nervira instruktore jer nakon svake izmjene moraju stišavati cijelu dvoranu. Žamorom trošite energiju instruktora i svoj novac: skraćujete vrijeme za koje te instruktore plaćate da budu tamo i uče vas plesu. Čak i ako uspijete vrlo tiho razgovarati, ne ometajući instruktore, opet propuštate njihove riječi i savjete zbog kojih ste u toj dvorani, zbog čega ste platili taj sat. Iako svi svjesni toga, koliko god to nelogično bilo, ljudi iz dana u dan, iz vikenda u vikend, nastavljaju žamoriti sebi na štetu.

Čak i kad uspiju zašutiti, ljudi su često slabo koncentrirani. Tko će sad nakon radnog dana, osam sati sjedenja za kompjutorom, sedam sati u klupi slušanja dosadnog profesora, tko će navečer smoći snage za slušanje nekakvih samoprozvanih instruktora koji u biti ne rade ništa drugo nego plešu – sasvim je razumljivo – nakon svakodnevnog pakla učmalih ureda došli ste na ples, zabaviti se: “Šta pričate sad? Dajte mi da plešem! Tu sam da se zabavim, ne da idem u školu!”

Pa opet, reći ću, vaši su novci. Na fakultetu će vam reći: idite na predavanja, spavajte tamo, čitajte nešto drugo, ali odite, nešto će vam ući u uho, bit će vam korisno.

Druga velika stvar zbog koje ljudi gube vrijedne spoznaje na tečajevima je efekt kolektiva. Kada ste u grupi ljudi koja je zbog neuspjelog projekta prozvana glupom, nećete epitet glupi uzeti osobno. Vi, naime, niste glupi. U to ste prilično sigurni; ako ništa drugo, majka vam uvijek kaže da ste baš pametni. Projekt je doživio neuspjeh jer su drugi glupi i ne slušaju vas.

Na nesreću, takvo ponašanje preslikava se i na tečaj plesa. Učitelj objašnjava grupi da nedovoljno bouncea, da ima premalo groovea, da ovo, da ono, međutim nitko to ne uzima osobno. Svatko smatra da se to odnosi na ostale, ne na njega, da on radi dobro. Ako slučajno učitelj baš konrektno tebe ispravi, to je napravio samo reda radi, da se drugi ne bi osjećali loše da samo oni griješe, da ispadne da ni ti nisi savršen. Dakle… ne! – bam! – šamar! – loš si! Ti krivo radiš! Zbog tebe instruktori 10 minuta objašnjavaju kako bi se trebalo raditi.

Uvijek pretpostavi da se baš tebi govori, da baš ti krivo radiš – i probaj to popraviti. Tako ćeš napredovati. To što ima lošijih u grupi od tebe, to ne znači da se baš ništa ne odnosi na tebe.

Slušaj što učitelji pričaju, pretpostavi da se odnosi na tebe, i gledaj učitelje što pokazuju, posebno se skoncentriraj na dio s kojim imaš problema i probaj sam pronaći odgovor na pitanje koje te muči (“Kojom nogom stanem tu?”).

Onom nogom kojom se uspiješ lupiti u guzicu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s