Br. 25: Tko pleše u kojem dijelu dvorane

Naravno da nije svejedno gdje u dvorani plešete. Mislim, je, svejedno je, ali opet nije. Kao i na koncertu: u prvom redu su oni najnabrijaniji koji će skakati, pljeskati, dizati ruke u vis; u drugom redu oni koji će dizati ruke (bez pljeskanja) i zatvorenih očiju pjevati, a krug onih koji znaju sve tekstove napamet zatvara nešto mirniji treći red koji od fizičkih aktivnosti većinom samo cupka dok ruke ne diže. Od četvrtog reda pa nadalje manje je nabrijana ekipa; ona koja baš ne poznaje u riječ cijeli opus, a leđa joj drže oni koji su dobili gratis karte.

Slično je i u plesnoj dvorani. Ali ne previše slično. Pojednostavljeno, oni bolji guraju se pred binu, što bliže bendu ili DJ-u, a oni manje atraktivni i manje vješti udaljavaju se od svjetla pozornice (i to često doslovno od svjetla jer su obično bina i dio podija uz nju najjače osvijetljeni).

Svakako da ima mnogo iznimaka i da ima dobrih plesača po cijelom podiju, međutim, jedan analitičar neće puno pogriješiti teorijom da se oni koji “love” atraktivnije plesače (teachere i njima ravne, kao npr. one koje viđaju samo u rijetkim festivalskim prilikama) pozicioniraju bliže pozornici. Maltene da ambicioznost plesača možeš mjeriti njegovom udaljenošću od pozornice. Ako ne ambicioznost, onda barem njegovu glad za plesom sa zvijezdama.

dancehall

Što su plesači ambiciozniji to će biti bliže pozornici. Teacheri su uvijek oko pozornice, tamo se izlazi iz backstagea, i tamo su pri ruci kad se trebaju predstaviti, nastupiti ili što već priredba zahtijeva. Naravno da je ljudima uzbudljivo biti blizu teachera – zabavno ih je gledati uživo, a neki bi htjeli i ušićariti ples sa zvijezdama lindy sekcije YouTubea.

Tako se razna svita nađe blizu pozornice i teachera. Od onih koji se samo sjednu i kibiciraju, preko žicaroša plesa, do karijerista.

Žicaroši su najzabavniji za promatrati. Pogotovo ako ste zluradog i ciničnog karaktera. Zanimljivo je gledati tko su ti nabrijani, entuzijastični i dovoljno hrabri i dovoljno optimistični da svjetskog teachera zamole za ples. Još je zabavnije kad ih svjetski teacher odbije. Ima li što zabavnije od tuđe nesreće!?

Nešto je manje zabavno gledati one wannabe teachere, karijeriste, koji se petljaju blizu bine, često čak i sjednju na nju pa od tamo onako kulerski drže na oku najatraktivniju plesnu zonu. Oni čine onu “kremu” plesača koju svaki organizator želi imati na festivalu; to su oni koje ste vidjeli na više clipova s Jack’n’Jillova većih festivala, oni koji streme svjetskoj klasi, oni s kojima se svi nadobudni žele družiti, oni radi kojih ćete za godinu-dvije plaćati 150 eura za festival.

Njih nije zabavno gledati jer dobro plešu i izazivaju jal i defetizam u promatrača – nakon njih s tim svojim naprlitanim i okićenim plesom, kome vi sad možete doći, koga možete pozvati na ples i što možete ponuditi? Gledati svjetske instruktore nije problem, oni ionako plešu poput vanzemaljaca, onako kako vi nikad nećete… ali ove koji se čine da su istih predispozicija kao i vi, njih je bolno gledati – dođe vam da se zapitate: “A zašto ja tako ne plešem?”. Možda ste čak pred koju godinu s njima bili u istoj grupi na radionici, a sada evo oni svaki vikend putuju svijetom i propovijedaju ples, a vi u ponedjeljak morate nazad na posao. Slijedi trenutak očaja, shvatili ste da ima boljih od vas, da nikad nećete biti najbolji, pomislite da je najbolje da odustanete od tog plesa, ali… brzo se oporavite; zaključite da mora da su ti dobri plesači glupi i dosadni, da su hohštapleri i da nemaju pametnijeg posla u životu od plesanja – zato toliko dobro plešu. Da rade nešto iole korisno – pišu blog, na primjer – isto bi se mučili s plesom i bili loši.

Pozicija plesanja je vrlo važan faktor u Jack’n’Jillu. Nitko još nije našao dobar algoritam pronalaska pozicije s koje ćete se nametnuti sucima. U kvalifikacijama često puno parova pleše istovremeno. Suci ne mogu sve plesače gledati istovremeno, u gomili vas u svim smjerovima netko zaklanja, a i suci stalno kruže oko gomile pa ih nikada nema tamo otkuda bi mogli uočiti vaš lijep pokret (ali uvijek nađu vidik na vaš jedan jedini nespretan pokret te večeri). Neki plesači će se gurati bliže bini, drugi prema publici, ali sve skupa nema nikakvog pravila niti možete izvući ikakvu dobitnu formulu. Teško da o tome možete i više od jednog odlomka napisati. Kaos.

Ja se bojim finala Jack’n’Jilla – radije bih da ne uđem nego da moram tamo pred svima plesati spotlightse. Zato se namjerno zavučem u neki tamniji kutak, negdje sa strane, gdje nitko ne gleda, ili se probam izgubiti u sredini gomile. I to mi, za razliku od nekih drugih stvari, jako dobro ide. Mogu se pohvaliti da zasada nisam ušao niti u jedno finale. Baš kao kad sam u školi htio izbjeći školski zbor pa sam jako tiho i falš pjevao “Miš mi je polje popasel”. Doduše, samo ovo tiho sam morao namjerno. Rijetko što mi u životu ide kao izbjegavanje uspjeha.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s