Br. 31: Ciljana publika

Ova lekcija nije za plesače, nije niti za one koji bi to htjeli postati. Ovo je više za one koji bi htjeli pretvoriti ljude u plesače tj. privući ljude na ples. Plesu će uvijek trebati reklama. Društveni ples je danas poluizumrli oblik druženja. Ples je hobi. Ples je stvar manje zajednice odmetnute od mainstream izlazaka i mainstream glazbe. Ako je ikada ples u paru i bio mainstream izlazak kao što je danas drmuckanje u noćnom klubu, to bojim se više nikada neće opet postati.

Najveću uslugu plesnim školama u moderno doba odigra TV show tipa Plesa za zvijezdama, no i to je već nekako prevaziđeno u očima “milenijalaca” koji televiziju niti pošteno ne gledaju, niti im ustvari treba išta osim Youtubea i Instagrama. Ima ljudi koji bi plesali, uvijek će ih biti, milenijalaca ili ne, a među njima će uvijek biti onih koji nikada neće skupiti hrabrosti za otići na tečaj, kao i onih koji za swing nikada nisu čuli pa niti ne mogu znati da ga žele plesati. Tako da će se plesne škole uvijek morati truditi privući ljude, bilo na način da informiraju ljude da određeni ples uopće postoji, bilo na način da ih motiviraju da se prijave na tečaj. Morat će se truditi jer ples će – kao aktivnost u kojoj se čovjek treba opustiti i uživati cijelim tijelom, i to pred drugim ljudima – uvijek biti nešto što bi većina ljudi radije preskočila.

Kako doći do potencijalnih plesača, tko su oni, gdje su, što su? Odgovor je predvidljiv i ništa posebice koristan: svugdje ih ima, svakakvi su, svašta rade. Samo što ih je manje nego ostalih ljudi i nije ih lako pronaći. Ili privući. A koji je okidač, što će ih privući na ples, što će ih konačno nagovoriti? Neki će kliknuti “idem” čim vide da takvo što postoji u gradu, a neki će se premišljati, vagati, je li to za njih, imaju li ritma, jesu li talentirani, s kim će ići i tko zna što sve ne, pa će na onom “zainteresirani” ostati dovijeka.

Za prve se ne morate brinuti, njima je dovoljno da im dostavite informaciju da takvo što postoji. Drugi će nalaziti tkozna kakve izlike i opravdanja zašto to nije za njih. S njima morate biti ekstra oprezni, oni su kao vjeverica u parku koju cmokčući pokušavate privući da vam jede iz ruke, pred kojom morate paziti da ne napravite nikakav nagli pokret koji bi je preplašio. Isto tako oprezni morate biti i s potencijalnim tečajcima iz druge skupine. Njima, jasno, nemojte cmoktati.

Ako mene pitate, grančica na koju mnogi stanu pa čiji zvuk lomljenja preplaši i otjera vjevericu je dress code koji se u swingu često forsira. U želji da se prezentiraju u najsjajnijem izdanju, škole nastupaju po gradu kakti “sređene”: kao neka odijela-nešto, bijele košulje i tregeri. Neki izgledaju super, a neki s mašnom i prslukom izgledaju kao konobari sa službenog domjenka. Treba imati na umu da stvari poput tregera nisu same po sebi kul. Čak i Bolek (od Lolek i Bolek) ima tregere – je li Bolek kul? To vam i pričam. Tregere i slične stvari treba znati furati (em tregeri trebaju biti dobri, em sve ostalo usklađeno). Classy odjeven, elegantan čovjek jest kul, ali granica između classy i lame zna biti lelujava, pogotovo ako niste sto posto sigurni što radite. A nije nimalo lako ostati s prave strane, većina padne na krivu.

Ako jedan recimo tridesetogodišnjak, koji inače ide na rock koncerte, ali kojeg bi swing ples interesirao, u gradu naleti na nastup swing škole i zaključi da će, ako krene na swing, i on morati nositi tregere ili mašnu i potencijalno izgledati kao konobar, neće swingu ni primirisati. Slično može biti i s curama, ima onih se ne pale niti na pinup, niti na charleston resice, niti na išta prije 90-ih. (Ajmo i to riješiti jednom za svagda: charleston haljine zapravo nijednoj ženi ne pridonose ničime, nisam još svojim očima vidio curu, kakve god figure bila, koja bolje izgleda u charleston opravici nego u nekakvoj savim desetoj, stilski nedefiniranoj haljini. Nemojte se ipak ljutiti, možda sam to samo ja.)

Čemu uopće retro odijevanje? Zašto biste prodavali ples preko retro supkulture? Sužavate si ciljanu publiku. U startu se ograničavate samo na one koje takva moda i glazba privlače. I onda među takvima tek morate naći one koje privlači i ples. Što je s ostalima kojih je puno više? Ostanite samo na glazbi ili, još bolje, plesu. Prodajete društveni ples, ne maskenbal.

Radije ih privucite formulom: glazba + ples = novi koncept izlaska/druženja.

Prosječan čovjek koji razmišlja o tečaju plesa, mora prije svega odabrati ples. Vjerojatno će prvo pomisliti na standardne plesove ili salsu, zatim na tango, a tek ako ide istraživati (što je vrlo mali dio), naletjet će na swing. A od svega toga (vjerojatno subjektivno kažem), swing jazz je najraznoliki i najviše kul. Jeste li ikad čuli nešto salsasto u Woody Allenovom filmu? To je karta na koju treba igrati.

Poanta je da onom tridesetogodišnjaku pokažete da je to što radite kul. Da je kul dobro plesati, da je swing glazba kul, da je kul plesati s drugima, da je plesnjak kul izlazak. Morate mu pokazati da je plesanje odraslo, da ga zbog plesa neće zajebavati frendovi. Spominjem ovdje tridesetogodišnjaka, ali mislim i na tridesetogodišnjakinju, kao i na dvadesetogodišnjake ili četrdesetogišnjakinje. Morate publici pristupiti odraslo. Jer odraslo neće odbiti djetinjaste, a djetinjasto će odbiti odrasle.

Iz perspektive rentabilne plesne škole, bit će vam zanimljivo i detaljnije definirati ciljanu publiku. Muški, ženski, stariji, mlađi? Vječiti višak followerki na tečajevima i plesnjacima reći će vam da je bolje fokusirat se na muškarce. Koje dobi? Oni ispod 25 su najčešće studenti koji po običaju nemaju love. Oni preko 25 imaju love. I što je važnije, imaju vremena za razliku od onih preko 35 ili 40 koji imaju i više love, ali su vjerojatno poženjeni i zaglavljeni u obiteljskom životu pa si jedva mogu naći vremena za sat tečaja tjedno. Ovi preko 25 su zaposleni i slobodni: mogu na dva tečaja tjedno, plus plesnjak, plus radionica ili festival vikendom, mogu si priuštiti putovanja. Živahni su i poletni, ustrajni i odgovorni. Oni su zdrava baza vaše scene. Što su bliži tridesetoj, to su sigurnija oklada. Ipak, talentirani mladac od 20-ak godina vam je zlato. Taj je počeo s plesom na vrijeme da bi već do 25. mogao postati vrhunski plesač i, još važnije, nositi cijelu scenu. Scenu će kvalitativno i kvantitativno pokretati netko mlad, talentiran i entuzijastičan, netko tko će osvajati ljude i plesom i duhom. Ima takvih i starijih, ali htjeli mi to priznati ili ne, ipak vrijedi ono da što je netko mlađi, to je simpatičniji.

Dakle, ako se pitate koga želite privući na ples, to su vam, ovako pragmatično, muškići od 25 do 35. Kako privući baš takve? Da znam, imao bih pet puta više čitatelja. Znam ipak da jedan tridesetogodišnjak želi investirati novac i vrijeme kod nekog ozbiljnog, odgovornog, jezgrovitog, konkretnog. On će vas brzo prozrijeti ako ste šuplji, njemu nećete prodati maglu, brzo će odustati ako mu je dosadno. Zapravo ste se namjerili baš na onog kog je najteže privući. Ti tridesetogodišnjaci postaju lijeni, tvrdoglavi, cinični. Morate ga dignuti s kauča i odljepiti od Netflixa. Neće ga privući La la landom. On ne želi biti Ryan Gosling, on želi biti kul. On želi biti Clint Eastwood, Christian Bale ili Edward Norton. Opet se vraćamo da to da trebate biti kul.

Nema formule kako biti kul; što se više trudite, to ćete teže uspjeti. Samo pazite da ne budete lame. Okružite se kritičnim ljudima i provjerite svaki put s njima. Ja svaku lekciju prvo pošaljem hejterima na čitanje i komentiranje, a tek onda objavim. Osim ovaj put.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s