Br. 30: S kime krenuti na tečaj

Ljudi trebaju druge ljude. Ne mogu skoro ništa sami. Živjeti, raditi, igrati se, ići u kino i kazalište, krenuti na bilo kakav hobi. Uvijek traže nekog tko bi s njima jer je – lakše. Hah, pa je. Tko je od vas na tečaj plesa krenuo sam? Ajmo, junačine, da vas izbrojim! Jasno, ima heroja, ili očajnika (kako uzmete) koji više nisu mogli čekati druge, koji su shvatili da će ili otići sami ili ostati doma. Većina ipak krene s nekim poznatim. Lakše je u dvoje. To je ili prijatelj, ili mama/tata/brat/sestra, ili dečko/cura/muž/žena.Read More »

Advertisements

Br. 29: Ima nas ovdje i introverata!

Ne jednom svjedočio sam radionici ili tečaju na kojem su instruktori tražili od učenika neku vrstu improvizacije u jamu, u spotlight formi. Tema sata je, recimo, ritam pa instruktori žele od učenika da sami improviziraju, sami probaju smisliti neki novi ritam, na primjer nešto van ustaljenog i usvojenot step – step – triple step okvira. Žele da zakorače u nepoznato, da isprobaju što god im padne na pamet. Žele ih baciti u vatru i pokazati im da ritam nije molekularna biologija, da ne moraš biti plesni guru da bi zaplesao u nekom drugom ritmu, i koliko različitih ritmova može smisliti grupa intermediate plesača.Read More »

Br. 26: Dva tipa učenika

Jedna dosadna rečenica za početak: ljudi su svakakvi. I svatko ima drugačije predispozicije – u nečem je bolji, u nečem lošiji. Pardon, dvije dosadne rečenice. Evo i treće. Svatko može sve naučiti. Dosadna rečenica, jako dosadna, ali nažalost točna. Kažem nažalost točna jer to znači da sve možemo postići, samo se moramo potruditi. Tko se još želi truditi? Bilo bi bolje da nam je sve bogom dano ili bogom uzeto, i da nešto ili možemo ili ne možemo; da možemo odmah odustati bez grižnje savjesti i bez trošenja vremena i truda, ili pak da možemo s prijezirom gledati one koji nisu talentirani za nešto za što mi jesmo.Read More »