Br. 26: Dva tipa učenika

Jedna dosadna rečenica za početak: ljudi su svakakvi. I svatko ima drugačije predispozicije – u nečem je bolji, u nečem lošiji. Pardon, dvije dosadne rečenice. Evo i treće. Svatko može sve naučiti. Dosadna rečenica, jako dosadna, ali nažalost točna. Kažem nažalost točna jer to znači da sve možemo postići, samo se moramo potruditi. Tko se još želi truditi? Bilo bi bolje da nam je sve bogom dano ili bogom uzeto, i da nešto ili možemo ili ne možemo; da možemo odmah odustati bez grižnje savjesti i bez trošenja vremena i truda, ili pak da možemo s prijezirom gledati one koji nisu talentirani za nešto za što mi jesmo.

Dakle, u tom smo iritantnom svijetu u kojem možemo postići i naučiti što god želimo (ili bar većinu toga), samo se trebamo potruditi. Netko će učiti brže, netko sporije – dakako ovisno o predispozicijama – a netko će odustati (jer nema strpljenja, motivacije, volje) i nikada ne naučiti.

Tako se nađemo na početnom tečaju plesa s četrdeset ljudi u dvorani. Mjesec dana kasnije tečaj nastavi njih pola, sljedeći mjesec otpadne još pola, mjesec kasnije opet se prepolovi broj, itd. Ovi koji su ostali nakon dva mjeseca, dolaze na plesnjak, sviđa im se plesanje, vide kako plešu stariji plesači, gledaju Youtube clipove pa bi i oni htjeli biti tako dobri. Uvijek ćete skužiti kolegu iz grupe kome ide kao i vama, koji je isto zapeo za taj ples i hoće biti bolji. Oni kompetitivni takve kolege će odmah etiketirati kao neprijatelje i postaviti ih za referentnu vrijednost koju treba nadmašiti. Pardon, nisam htio reći neprijatelj. Htio sam reći konkurent. To valjda kompetitivnost progovara iz mene.

Kakvim god imenom zvali neprijatelja – pardon, htio sam reći konkurenta – usporedni napredak teško je pratiti. Uvijek će vam se neprijatelj činiti boljim i jačim. (Neću se više ni truditi – neprijatelj je i gotovo.) Možda on i jest bolji (što je dobro jer uzeli ste si boljeg od sebe za mjerilo – tako i hoćete napredovati), a možda vam se i samo čini: možda je samo drugi tip plesača. Što nas vodi do podjele (a mi jako volimo podjele i kategorizacije; što grublje, to zabavnije).

Postoje dvije vrste učenika: hrabri i ziheraši. Hrabri su oni koji se zalijeću i preskaču zidove na energiju, elan ili snagu, a ziheraši oni koji će zid proučiti, vidjeti od čega je napravljen, koliko je visok pa onda analizirati, računati i vjerojatno ga pokušati zaobići. Trebat će ziherašima više vremena, ali možda će u tom zaobilaženju bolje upoznati ovu stranu zida i biti spremniji za ono što ih čeka s druge. Ne, ne, ne, nećemo sa zidovima, zidovi su dosadni i uvijek su metafore o preskakanju ili probijanju zidova. Ajmo probati s piramidama. Hrabri će skočiti na piramidu i brzim koracima grabiti prema gore. Ziherašima će se piramida učiniti strma i skliska pa će stati kombinirati mogu li do vrhu stići nekako iznutra; postoje li unutra nekakve stube ili lift? Hodat će tako prizemljem piramide, upoznat svaki njen kutak, proći sve hodnike i – savladati bazu. Kad imate kvalitetnu bazu, lakše je napredovati. Zato sam i odabrao piramidu jer ima bazu. Ima doduše i zid temelje, hm…

Nijedan od te dvojice nije a priori bolji; oboje će možda stići do vrha, možda istovremeno, možda koji od njih prije, ali to već sve ovisi o individualnim sposobnostima. Netko će možda ionako odustati.piramidaImate ekipe koja nakon samo par mjeseci plesanja počne improvizirati. Ne izgleda to pretjerano vješto i uglađeno, ali, bože moj, improviziraju. Zezaju se, skaču, rade swivelse, izvode gluposti – zabavljaju se, zabavljaju partnera. S druge strane dvorane ziheraši ljubomorno gledaju, rade jedna te ista dva osnovna koraka i proklinju tu razigranu hrabrost koju nemaju. I uči tako taj ziheraš jedan po jedan korak, na svakom drugom plesnjaku ubaci jedan po jedan novi korak, i radi tako šutke, čekajući da savlada onu ritmičku ili footwork kombinaciju koju je učio na onom festivalu, da je može nonšalantno i spontano ubaciti u ples. I čeka strpljivo dok se jednog dana ne upleše, opusti i uspije u tome. Možda se i napio, možda samo zaboravio tko je. Zna to ispasti kao super poticaj i ohrabrenje, ali katkad zna improvizacija krenuti po krivu: ispadne ziheraš iz ritma i onda izgubi samopouzdanje i ne ponovi tu varijaciju do sljedeće godine.

Što hrabar prolazi? Ne bih znao, ja sam ziheraš. Čini se da se hrabri više zabavljaju na plesnjacima. Možda to ne ispadne svaki puta glatko – ima trganja i svega – ali oni obično uče  u hodu na vlastitim pogreškama. Sto puta će napraviti neku figuru koju su si zacrtali; možda će to devedeset i devet puta izgledati smiješno, ali stoti će put uspjeti. Nakon toliko pokušaja će je vjerojatno uspjeti i ponoviti. Hrabri vježbaju na plesnjacima, ziheraši vježbaju doma, a pokazuju se na plesnjacima. Hrabri su praktičari, ziheraši analitičari.

Ako ste iskusniji, nemojte gledati s visoka na početnike koji se uhvate koraka kojem nisu dorasli. To su samo neki hrabrice. Neka pokušavaju, vježbaju, izgledaju smiješno… uspjet će im kad-tad.

Često oni hrabri koji nisu odustali ispadnu vrlo dobri. Pokazalo se ono čega sam se najviše bojao: ne samo da su rano počeli improvizirati, nego su imali i dobru bazu i ples im je bio na zdravim nogama od početka. To je ono najgore; čovjek ne zna bi li se bedirao jer nije talentiran ili jer nije vježbao onoliko koliko neprijatelj. Kažem vam, bilo bi nam lakše da odmah znamo isplati li se truditi ili ne, jesmo li za nešto ili ne. Ovako kada čovjek može sve, najradije ne bi ništa, ostao bi doma gledati serije. E, pa ne, ne dok sam ja na dužnosti! Ako čitaš ovo, vjerojatno dolaziš i na plesnjake. Pročitaj lekciju do kraja i odi plesati, ako ne zbog sebe, onda zbog mene, jer vjerojatno ćemo se sresti negdje, pa da ne moram plesati s lošima, nego s dobrima.

Poanta je da se ne morate bedirati ako drugima ide bolje i lakše nego vama. Stvar je u tome da im možda i ne ide bolje generalno, već samo u nekom segmentu. Vrlo je vjerojatno da ste u nekom drugom segmentu vi bolji. Problem je što ćete se vjerojatno fokusirati na ono što vama ide lošije, a ne na ono što vam ide bolje. To je tako jer ste čovjek.

Imajte na umu da možete doći do onoga na čemu zavidite drugome, samo možda uz malo više truda i vremena. Sjetite se da 90% ljudi iz vaše početne grupe više nema na plesu. Ustvari jedno 99,8% vaših sugrađana nikada nije ni krenulo na tečaj swinga. Da ne spominjemo one koji nemaju ritma. Ako možete otplesati jedan plesnjak od početka do kraja, vjerojatno ste u pola promila svjetske populacije. Razmislite o tome. I dobra stvar je što se ljudi često sele pa se možda vaš neprijatelj broj jedan (onaj veliki talent s kojim svi vole više plesati nego s vama) odseli i vi postanete glavna faca.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s